086327
Beograd
1989
13×19,5
meki
191
srpski
Cijena: 7,50 EUR
Esej predstavlja ključni doprinos suvremenoj filozofiji komunikacije, oslanjajući se primarno na tradiciju transcendentalne pragmatike (Karl-Otto Apel) i teorije komunikativnog djelovanja (Jürgen Habermas). Refleksivni argument (često nazivan i "argumentom iz performativnog proturječja") nije tek logička vježba, već metoda kojom se utvrđuju nezaobilazni uvjeti mogućnosti bilo kakvog smislenog govora ili mišljenja. Svaki put kada netko pokuša osporiti mogućnost racionalne komunikacije ili univerzalnih normi, on te iste norme već pretpostavlja samim činom govorenja. Ako netko kaže "Istina ne postoji", on tom izjavom pretendira da je njegova tvrdnja istinita. Time upada u performativno proturječje – sadržaj izjave poriče ono što sam čin izjave zahtijeva. Milović koristi ovaj argument kako bi utemeljio filozofiju komunikacije kao "prvu filozofiju" (na mjestu gdje je nekad stajala metafizika). Filozofija se više ne može baviti samo "objektima" ili "sviješću" (kao u solipsizmu), već se mora baviti intersubjektivnošću. Mi smo uvijek već dio "neograničene komunikativne zajednice". Svaki čin govora je zahtjev za priznavanjem od strane Drugoga. Iz refleksivnog argumenta proizlazi da komunikacija nije samo razmjena informacija, već normativni čin. Ako želim da me razumiješ, moram te tretirati kao ravnopravnog sugovornika, što postavlja temelj za moral i demokraciju. Milović naglašava da filozofija komunikacije nije samo "tehnička disciplina" o medijima, već ontološko pitanje. Zašto je to važno danas? U svijetu "post-istine" i digitalne fragmentacije, Milovićev (i Apelov) refleksivni argument služi kao brana protiv potpunog relativizma. On tvrdi da, bez obzira na kulturalne razlike, struktura samog razuma (koja je komunikativna) zahtijeva potragu za konsenzusom i uvažavanjem Drugoga. Otpis iz knjižnice.
