085390
Zagreb
1936
17×24,5
tvrdi
112
hrvatski
Cijena: 20,00 EUR
Početkom 20. stoljeća, Austro-Ugarska se nalazila u stanju koje povjesničari često nazivaju "dugim umiranjem". Unutarnji sustav temeljen na Austro-ugarskoj nagodbi iz 1867. godine stvorio je dualistički stroj koji je favorizirao Beč i Budimpeštu, dok su ostali narodi, poput Hrvata, Čeha, Slovaka i Slovenaca, bili sustavno marginalizirani ili izloženi snažnim procesima germanizacije i mađarizacije. U Hrvatskoj je situacija bila posebno napeta zbog apsolutističke vladavine bana Károlyja Khuen-Héderváryja, koji je desetljećima održavao mađarsku prevlast koristeći se podjelama između Hrvata i Srba. U takvoj atmosferi, mlađa generacija hrvatskih političara, predvođena dalmatinskim dvojcem Antom Trumbićem i Franom Supilom, shvatila je da dotadašnja politika "čistog pravaštva" ili pasivnog otpora više ne donosi rezultate. Oni su uvidjeli da se ključ promjene krije u povezivanju s drugim narodima koji dijele slične probleme, prvenstveno s Mađarima koji su tražili veću samostalnost od Beča, te sa Srbima u Hrvatskoj kako bi se stvorio jedinstven oporbeni front. Riječka rezolucija je donesena 3. listopada 1905., i predstavljala je formalni početak "politike novog kursa". Skupina od 40-ak hrvatskih zastupnika iz Dalmacije i Banske Hrvatske sastala se u Rijeci kako bi formulirala novi strateški dokument. Glavna ideja bila je pružiti podršku mađarskoj opoziciji (koja se tada borila protiv bečkog centralizma) u zamjenu za priznavanje hrvatskih prava, ujedinjenje Dalmacije s ostatkom Hrvatske te uvođenje građanskih sloboda.
