002390
Zagreb
1980
14×22,5
tvrdi s omotom
142
hrvatski
Cijena: 6,00 EUR
U knjizi Erich Fromm pruža kritičku sintezu psihoanalize, nastojeći odvojiti Freudova epohalna otkrića od ograničenja nametnutih njegovim građanskim svjetonazorom i tadašnjim znanstvenim materijalizmom. Fromm pristupa Freudu s dubokim poštovanjem, ali kao socijalni psiholog i humanist smatra da je Freud bio "zatvorenik" vlastitog vremena. Fromm slavi Freuda jer je pokazao da čovjek nije gospodar vlastite kuće i da su naši racionalni postupci često vođeni silama kojih nismo svjesni. Priznaje mu genijalnost u razumijevanju dinamike terapijskog procesa i načina na koji ljudi bježe od istine o sebi. Smatra je revolucionarnim alatom za istraživanje ljudske psihe. Po pitanj seksualnosti iako je kritizira, priznaje da je Freud hrabro srušio tabue viktorijanskog morala. Fromm zamjera Freudu što čovjeka promatra kao stroj pokretan fiziološkim nagonima (libidom), zanemarujući društvene i kulturne faktore. Tvrdi da je Freud svoje zaključke temeljio na promatranju srednjoeuropskog građanstva 19. stoljeća, pogrešno ih proglašavajući univerzalnim ljudskim zakonima (npr. Edipov kompleks). Dok Freud vidi društvo samo kao silu koja potiskuje individualne nagone, Fromm ističe da društvo aktivno oblikuje ljudsku prirodu. Fromm kritizira Freudove teze o ženskoj psihi kao inferiorne i pristrane. Fromm zaključuje da je Freud postavio temelje modernog razumijevanja čovjeka, ali da se psihoanaliza mora "de-libidinizirati" i humanizirati. Za Fromma, cilj psihoanalize nije samo prilagodba pacijenta društvu, već postizanje pune ljudske slobode i sposobnosti za ljubav. Prevela Vlasta Vizek-Vidović.
