085094
Zagreb
1918
13×18
meki
179
srpski
Cijena: 6,00 EUR
Predgovor napisao F. V. Krejči. Preveo Svetislav A. Petrović. France, Anatole, francuski književnik (Pariz, 1844 – Saint-Cyr-sur-Loire, 1924). Iako je za života bio slavljen od suvremenika (trajno Proustovo nadahnuće), za noviju je recepciju mnogo manje zanimljiv. Njegov antiklerikalizam, vjera u razum, »nasmiješeni skepticizam« i jasan, klasični stil djeluju pomalo naivno i staromodno u duhovnom, političkom i estetičkom ozračju nakon II. svjetskog rata. Načitani sin pariškoga knjižara ušao je u književnost razmjerno kasno s djelom Zločin Sylvestra Bonnarda (1881), gdje se miješaju građanska kultura i humanizam s tjeskobama rođenima iz Pariške komune. Istodobno je objavio prvi u nizu autobiografskih romana (Knjiga moga prijateljai, 1885; Pierre Noziere, 1899; Mali Pierre, 1918), u kojima poluizmišljeno djetinjstvo služi tematiziranju pobune protiv poretka, a odatle će niknuti piščevo ljevičarstvo, vjera u socijalizam i osjećaj za društvenu pravdu (Afera Crainquebille, 1901). Odgojen na djelu Rabelaisa, Montaignea i Voltairea, France je vrstan stilist koji se odlučio za klasičnu mjeru i jasnoću. U političkom životu angažirao se na strani A. Dreyfusa, pozdravljao je ideju socijalizma i Listopadske revolucije. Kao ugledni književni kritičar i kroničar, France je književno konzervativan, unatoč progresivnim političkim stavovima. U mnogobrojnim povijesnim i naprednim romanima (Thais, 1890; Pečenjarnica kraljice Pédauque, 1893) France razotkriva stereotipe: o Francuskoj revoluciji u romanu Bogovi žeđaju (1912), ili o oportunizmu Republike (u 4. sv. Suvremene povijesti – L’Histoire contemporaine, 1897–1901). U djelima iz starosti prevladavaju skepsa i ironija (Otok pingvina, 1907; Pobuna anđela, 1914). Franceovo je djelo paradoksalno zbog unutrašnjeg protuslovlja: ono odražava građansku kulturnu tradiciju kojoj vrijednosti osporava a predrasude osuđuje, unatoč tomu što joj u estetičkom smislu još pripada. Dobitnik Nobelove
